Sava i potoci s Medvednice plavile su i prije Zagreb, ali žrtava i šteta bilo je znatno manje. Grad se postupno, tijekom 19. i 20. stoljeća, širio prema savskoj dolini, a početkom 60-ih godina prošloga stoljeća proširio se i na desnu obalu Save. Sustav nasipa bio je manjkav, ne samo po kvaliteti i visini izgrađenosti, već i prema područjima koja su bila obuhvaćena sustavom obrane od poplava.
Upravo je ova poplava bila prekretnica u cjelokupnoj aktivnosti društva da svoja nastojanja usmjere ka smanjenju budućih mogućih šteta od poplava, da grad i njegovi stanovnici, njihova imovina, te drugi gospodarski, društveni i infrastrukturni objekti budu što manje ranjivi.
Odmah nakon poplave započele su intenzivne aktivnosti na planiranju i projektiranju novih te rekonstrukciji postojećih nasipa – uključivši i zamisao o rasterećenju Save uzvodno od grada u oteretni kanal Odra. Upravo zbog ove katastrofe uspjelo se u nakani da se izmijeni odnos cijeloga društva prema vodnom gospodarstvu i da se osiguraju dodatna sredstva za početak izgradnje protupoplavnog sustava. Poplave koje su potom zadesile Baranju i Osijek – 1965., te Sisak i Karlovac 1966. godine, utjecale su na pokretanje inicijative za izradu kompleksnog rješenja obrane od poplava na cijelom slivu Save (u to doba Sava se u cjelosti nalazila u bivšoj državi – Jugoslaviji). Izrada rješenja, koje je obuhvatilo cjelokupnu i kompleksnu vodnogospodarsku problematiku na slivu (osim obrane od poplava i sve aspekte korištenja voda te zaštitu voda od zagađivanja), započela je 1968. godine. Vlada Jugoslavije i Program za razvoj Ujedinjenih naroda financirali su projekt Studije regulacije i uređenja rijeke Save, koji je dovršen i prihvaćen 1972. godine na slivu Save od strane svih tadašnjih republika i pokrajina.
Grad Zagreb danas ima izgrađen obrambeni sustav velikoga stupnja sigurnosti (za 1000-godišnje velike vode s nadvišenjem nasipa od 1,0 metar iznad takve razine velike vode). Sustav obrane od poplave Srednje Posavlje obuhvaća područje uz rijeku Savu od granice sa Slovenijom do Stare Gradiške, te područje Kupe do šireg područja Karlovca, kao dijelom cjelovitog rješenja obuhvaćenog Studijom. Sustav je izgrađivan u razdoblju do kraja 70-ih godina prošloga stoljeća. Uprkos znatnim naporima izgrađeno je svega 40 posto planiranih nasipa i drugih hidrotehničkih objekata sustava (oteretnih kanala i ustava). Međutim, i pri takvom stanju sustava, stručnjaci Hrvatskih voda uspjeli su spriječiti veće štete pri poplavama koje su zadesile Hrvatsku u godinama: 1974., 1979., 1980., 1990.,1991., 1992., 1998. te 2000. godine. To je postignuto primjenom modela i načina prognoziranja, te pravodobnim poduzimanjem mjera obrane - manipulacijom vodama na izgrađenim objektima u sustavu i dobro organiziranom službom obrane od poplava.
Grad Zagreb plavili su i brojni potoci koji se slijevaju s Medvednice. Najviše štete i najsvježija u pamćenju je poplava potoka iz mjeseca srpnja 1989. godine. Već 1975. izrađeno je rješenje obrane od poplava brdskih voda Medvednice, a tijekom 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća izgrađeno je ukupno 19 retencija od planiranih 39 (s ukupnih 80 posto planiranih volumena retencija).
Stjecajem okolnosti, o problematici rijeke Save dugo se šutjelo, zbog nesuglasica koje su u bivšoj Jugoslaviji naknadno dovele do raspada te države. Uslijedila je agresija na Sloveniju, Hrvatsku (Domovinski rat – 1991 – 1995.), te na Bosnu i Hercegovinu. Svijest o tome da Sava više nije rijeka u istoj državi, već međudržavna rijeka za koju vrijede brojne međunarodne konvencije (Dunavska – o plovidbi, Helsinška – o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera, te Konvencija o zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav) rezultirala je inicijativom i prijedlogom Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save, koji se temelji na načelima Okvirne direktive o vodama Europske unije. Sporazum je potpisan krajem 2002. godine u Kranjskoj Gori od strane ovlaštenih predstavnika država/stranaka u Sporazumu – Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, Republike Slovenije i Savezne Republike Jugoslavije (danas Srbija i Crna Gora). Od 2005. godine uspostavljena je Savska komisija koja u Zagrebu djeluje od početka 2006. koja koordinira aktivnostima određenima Sporazumom. Republika Hrvatska u ostvarenju Sporazuma ima vrlo značajnu ulogu i obveze, koje će biti i prilika da se iskažu znanja i htijenja hrvatskih znanstvenika i stručnjaka u provođenju odrednica Sporazuma na najbolji mogući način.
Obilježavajući ovu obljetnicu i sudjelujući u cjelokupnim vodnogospodarskim aktivnostima vodstvo i zaposlenici Hrvatskih voda ističu da je ovaj dogođaj iz prošlosti grada Zagreba samo povod za pogled u “vodno” sigurniju budućnost.
Prirodne nepogode, a posebice poplave, pojave su koje se, nažalost, ne mogu izbjeći, ali se njihove štetne posljedice mogu bitno smanjiti za što je potreban stručan i organiziran pristup, kojim Republika Hrvatska raspolaže. Organizirano vodno gospodarstvo u Hrvatskoj postoji već 133 godine, a stvoreno je upravo poradi potrebe obrane od poplava. Brojne generacije inženjera i radnika svih struka nastojale su i uspjele u ostvarivanju visokoga stupnja sigurnosti od poplava kojim se danas možemo podičiti.
Dužnost je svih nas, a poglavito Hrvatskog sabora, Vlade te resornog Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva kao i Hrvatskih voda, da s punom odgovornošću osiguramo uvjete, čuvamo i očuvamo izgrađeno te da nadalje razvijamo i unapređujemo sustave obrane od poplava.
Novi zahtjevi za zadovoljenjem potreba stanovništva za vodom i zaštitom voda od zagađivanja na slivu Save i u cijeloj državi, nastoje se uskladiti s raspoloživim prirodnim mogućnostima voda. Dugoročna ulaganja u takve skupe sustave, njihovu izgradnju i održavanje obveza su svakog društva, pa tako i našeg.
Ljudevit Tropan, dipl.ing.građ.
